Za koncert života morali smo ulaznice kupiti otprilike pola godine prije i to putem interneta. Uzeli smo Premium karte da možemo biti točno ispred bine, ipak je to Bon Jovi. Karte su stigle poštom, i skupa sa poštarinom svaka nas je koštala oko 100 €. Uz karte isplanirali smo i cijelo putovanje, jer smo par dana prije koncerta putovali u Slovačku, točnije Košice, koje se nalaze skoro na granici sa Poljskom, pored fenomenalnih Tatras planina.
Dan prije koncerta smo krenuli vlakom iz Košica za Bratislavu. Put je trajao preko 8 sati, ali smo zato uživali u prekrasnom pogledu na Slovačku prirodu. U Bratislavu smo stigli kasno navečer, da bi opet ujutro oko 5 sati krenuli na vlak Bratislava-Beč, u Beču smo presjeli na vlak Beč-Innsbruck. U Innsbruck smo stigli oko 15 sati. Već tada nas je počela hvatati trema od koncerta. Kako skratiti vrijeme do koncerta koji počinje oko 20 sati, a predgrupa Nickelback oko 18.30. sati. Cijeli grad je bio u znaku Bon Jovia. Čak je i iznajmljivač privatnog smještaja rekao jednom čovjeku na željezničkom kolodvoru, koji je pitao za slobodnu sobu, da su svi smještajni kapaciteti u gradu popunjeni zbog Bon Jovi koncerta??? Innsbruck ja zaista prekrasan gradić, vrijeme prije koncerta smo iskoristili u razgledavanju, oko 17.30 sjeli nešto pojesti i ubrzo krenuli prema stadionu koji se nalazi podno dobro poznate skijaške skakaonice.
Čim smo se počeli približavati stadionu adrenalin je rastao i znao sam već tada da smo na pravom mjestu, da tu moramo biti te noći. Malo nakon ulaska na stadion i stroge kontrole koju smo prošli, dobili smo posebnu narukvicu na ruku kako bismo mogli doći na prednji dio stadiona, točno ispred bine. Dok je svirala neka predpred grupa popili smo jedan red bull da nas "malo digne" nakon napornog dvodnevnog putovanja vlakovima. Atmosfera je bila ugodna, svi su bili u slatkom iščekivanju početka koncerta a uspjeli smo i nabaviti majicu, kapu i poster za uspomenu na koncert.
Da li sam spomenuo da je temperatura bila 8C i da je na svim brdima oko stadiona bio snijega, a turneja je najavljena kao "ljetna", brrrr !!!
Šetajući ispred bine nismo ni primijetili da se već pojavio Nickelback, ali smo ih zato jako dobro čuli, sad se naježim kad se sjetim Chad-ovog glasa. Na prve taktove pjesme rulja se sjatila oko bine. Počeli su odmah žestokom svirkom, bio je pravi užitak slušati ih. Zanimljivo je bilo čuti Chadove komentare između pjesama, tipa kome je posvećena pjesma ili što ga je inspiriralo da nešto napiše. Odavno smo otkrili Nickelback, ali da oni tako dobro zvuče uživo, da Chad ima takav glas, nije mi bilo ni na kraj pameti. Zamislite koncert koji počinje sa Animals??? TOTALNO LUDILO !!! U jednom trenutku pauze Chad je čak ispaljivao iz nečega majice Nickelback-a u publiku. Ljudi oko mene luduju, zar je ovo stvarno tek predrupa, pa što nas sve čeka ove večeri.
Slijede hitovi redom: Woke Up This Morning, Photograph, Too Bad, Far Away, Never Again, Someday, Savin' Me, Figured You Out. iiiiiii za kraj naravno How You Remind Me koju je publika uredno s Chadom otpjevala. U jednom momentu pri kraju nastupa Nickeback-a iznad bine pojavio se helikopter, a Chad galami: "evo ruljo stiže Vam Bon Jovi". Pa da je ovo bio i kraj ove noći ja bih bio presretan, ovakva predrupa koja odradi više od sat koncerta, uf, dajte mi još Nickelback-a !!!
Slijedila je kratka pauza, ali našim iščekivanjima nema kraja. Bina se pomalo pali i počinje, počinje, počinje, počinje, yeeeeeeeee LAST MAN STANDING. Kako na bini postoje 2 mosta, jedan sa lijeve, a drugi sa desne strane, JON BON JOVI se pojavio baš sa desne strane gdje se mi nalazimo. Prvo što sam primijetio je da je digao desnu ruku u zrak, i da s tom rukom trlja oko, gleda po stadionu i smiješi se. Počinjem misliti, pa on stvarno postoji, tu je ispred nas, da li ludim ... ??? Produžuje pored nas, na malu binu na sredini stadiona i nastavlja pjevati Last Man Standing ...
Našoj sreći nema kraja, slijede hitovi: You Give Love A Bad Name, Wild In The Streets, i kretenska Captain Crash & The Beauty Queen From The Mars. Nakon toga vraćaju se hitovima I'd Die For You i Born To Be My Baby.
U momentu pomislim pa ovdje pored mene su moji idoli Bon Jovi, Richie Sambora, Tico Torres, David Bryan, a oni mi ne daju mira, sviraju I'd Die For You, Born To Be My Baby, i onda Runaway, pjesma od koje je sve počelo.
... I nadalje ne daju nam odmora hitovima I'll Sleep When I'm Dead, In These Arms, Have A Nice day, Who Says You Can't Go Home, It's My Life ... Problem je u tome što je bilo jako hladno pa je Bon Jovi navukao šal preko usta i grla ... i sam je priznao da je par dana prije uživao u ljetnim radostima na plaži te da ga je iznenadila malo ova hladnoća ...
... ali ipak je hrabro nastavio sa hitovima Bad Medicine (Shout), Raise Your Hands, i naravno za kraj Livin' On The Prayer. Svirali su žestoko, srcem, onako kako samo Bon Jovi može odraditi koncert...od prvog trena smješak im je bio na licima, pa čak i nakon dva sata svirke djelovali su kao da su tek izašli na binu. Nakon ogromne galame, vratili su se na bis sa hitovima: The Radio Saved My Life Tonight, Wanted Dead Or Alive (pola pjesme je otpjevao Richie Sambora što je ipak raritet), Someday I'll Be Saturday Night i za kraj Keep The Faith. Set lista je ispala fenomenalna (bilo bi još bolje da su umjesto Captain Crash otpjevali Everyday), i priznajem da sam prezadovoljan.
Nakon ovog koncerta u meni je sve govorilo „hoću još“, tada sam osjetio još jaču želju da obilazim koncerte. Da smo mogli, bili bismo odmah sutradan otišli u Bern da ih opet čujemo. Zaboravili smo gdje smo, koliko smo kilometara prešli da bismo bili tu, koliko vlakova promijenili, nije mi bilo bitno koliko smo novaca potrošili, kratko rečeno nismo znali na kojoj smo planeti. Na kraju svega smo još i na željezničkoj stanici, čekajući vlak, zajedno sa grupom talijana pjevali hitove Bon Jovi-a duboko u noć. Zamislite 100-njak ljudi kako leži na podu željezničke stanice i svi pjevaju.
Ovaj koncert mi je samo potvrdio da sam dobar put izabrao onda kada sam prvi put poslušao Livin' On The Prayer, i rekao sam sebi, to je moj band, to je moja glazba, to je moj život.
Ovaj koncert mi je samo potvrdio da sam dobar put izabrao onda kada sam prvi put poslušao Livin' On The Prayer, i rekao sam sebi, to je moj band, to je moja glazba, to je moj život.
Drugim riječima LONG LIVE ROCK 'N' ROLL !!!!
p.s. evo još koja slika za kraj
Nema komentara:
Objavi komentar