21. 06. 2011.

MOJ DUBROVNIK (Kad Riječi i Slike Ne Govore Isto)


          Od malena sam shvatio u kakvome gradu sam se rodio i živim. Kao dijete falilo mi je milion stvari, kao npr. velika igrališta za igru, staze za bicu, mjesto za skejtanje, zabavni parkovi sa raznoraznim igrama. Ali ajde nekako je išlo, izgovor je bio „tako ti je to u komunizmu“. Ipak znate kakva su djeca vazda se nekako snađeš, izmisliš neku drugu igru i ide život.

          Danas mnogo mnogo godina nakon tih vremena, sad kad već imam i svoje dijete, ponovo se vračaju isti problemi iste frustracije, ali sada još i mnogo gore. To jednostavno nije moj grad, i kako da ga volim ? 


- nemam gdje parkirati auto, a plaćam gradski parking od 120kn mjesečno. Svakodnevno se moram naguravati sa kojekakvim likovima ili strancima koji traže parking kao i ja. Dali ima itko pametan da se sjeti napraviti par garaža raširenih po gradu, pa da maknemo aute sa ulica.

- moje dijete se nema gdje igrati (čast malim zelenim oazama po gradu, ali priznat ćete dosade jako brzo, jer na njima nema igrališta za djecu, nego pusti dijete da trči ili nabi mu loptu da je hvata). A igrališta koja bi to trebala biti su napola srušena, polomljena i jako prljava tako da mi ne pada napamet tamo voditi dijete. Ipak ona igrališta koja su solidna (ima ih par u gradu), su toliko skučena, a bude toliko djece da trebaš stati u red za spustit se sa tobogana.


- zašto parkovi u mome gradu nisu ukrašeni, i niti jedna biljka ni stablo se nije posadilo godinama ? Samo šišaju ono malo jadike što trune iz godine u godinu. Zamišljam parkove kao oaze zelenila i odmora, sa pokojim igralištem za djecu, urednom klupicom za starije i možda kojom fontanom da malo osvježi ove vruče dane. Zamislite samo kad u Gruž uplovi oni bogatuni sa onim ogromnim jahtama, pa kad ugledaju ono ruglo od Gruškog parka, he he he.

- moje dijete se ne može upisati u vrtić koji mi je par minuta od kuće (i u koji sam ja išao), jer kako kažu prednost upisa imaju oni koji su prošle godine tražili taj isti vrtić, a nije bilo mjesta. Još sam dobio i savjet žene iz vrtića „ne brinite vaše dijete će biti upisano samo ne znamo za sada u koji vrtić“. Ne pada mi napamet voditi dijete u vrtić na drugi dio grada, i boriti se još sa parkingom kojega ionako nema, gubiti vrijeme i novac za benzim. Drugim riječima ako želiš vrtić koji si tražio moraš voditi dijete godinu dana u onaj vrtić gdje ga mi smjestimo i plaćati nama 650kn mjesečno x 10 mjeseci = 6500kn ??? Usput sam saznao da mjesečno plaćanje vrtića u Zagrebu košta 350kn. I onda tko je tu lud ???

 
- pitam se kakve koristi ja imam od svih tih silnih turista koji dolaze u moj grad ??? Jednostavno nikakve, samo se motaju po gradu i smetaju mi. Nemam kuću da iznajmljujem apartmane, nemam niti mogu dobiti posao vezan za turizam ili na neki treći način biti povezan sa svim tim turistima. Na drugu stranu što se radi sa svim tim novcima koje se slijevaju u raznorazne blagajne ??? Dali se od tih novaca nekako poboljšava kvaliteta u mome gradu ??? Dali su parkovi uredniji ??? Dali je grad čišći ??? Dali imam priliku plaćati manje raznorazne gradske dadžbine ??? Dali imam jeftinije karte za raznorazna kulturna zbivanja u gradu ??? Naravno da ne ...

- došlo je i vrijeme da se i ne mogu poći okupati gdje želim. Sve je više žica i ograda u mome gradu, mjesta i plaža gdje se ne može pristupiti. Gdje su ona javna dobra koja su za svakoga, gdje su nestala mjesta gdje se ne smije graditi ništa jer su blizu mora. Još me ljuti i to da su koncesionari na ovo malo javnih plaža posložili svoje ležaljke i suncobrane, tako da i nemaš više gdje staviti svoj šugaman i okupati se. Nema više ništa đabe.


- želim i ja neki veliki shoping centar sa svime i svačime u svome gradu, i sa normalnim cijenama. Ovih kina i second hand shopova mi je puna pipa. Problem je što su u nas sve butige second hand, nabave robu negdje sa nekoga vašara, i onda dignu cijenu 200%, a mi mislimo da smo kupili jeftino, he he he.

- želim konačno da i taj autoput dođe do moga grada, a mislim da neće lako, ako uopće i dođe. Nije nam dosta što smo „bogu iza nogu“ nego se još moramo drndati ovim katastrofalnim cestama. Jednostavno užasno. Ako i doživim autoput idem odmah na Osojnik i idem se voziti bez ikakve veze, gdje mi padne napamet.

          Uf koliko je pitanja u mojoj glavi, a što je najgore ništa ne ide prema boljemu. Ali ipak kroz sve ove godine shvatio sam jednu stvar. Bez obzira na sve ja ipak volim moj grad, ali se zato užasno bojim i prezirem ljude koji ga vode kroz sve ove godine. Ljude kojima nije stalo do moga grade, nego samo do njihovog džepa, njihovih profita, njihovih veza i vezica. Kako se moglo dogoditi da se od pametnih ljudi koji su živili i vodili Dubrovačku republiku kroz stoljeća i stoljeća spadnemo na ove bijednike koji ne mogu voditi ni psa na uzici, a kamoli gradom. Svi problemi počinju od njih, i oni su odgovorni za sve moje i naše probleme. 

        Kažete uf kako lijepe slike, da mi je posjetiti taj tako lijepi grad, pa to je biser Jadrana, Hrvatski raj na zemlji. A ja Vam kažem, dođite živjeti u njemu !!!



Nema komentara:

Objavi komentar