08. 03. 2011.

Petrovo Selo i Vodopadi


Tog oblačnog, sivog jutra zaputio sam se prema Petrovom Selu, prekrasnom malenom selu nadomak Dubrovnika, jer sam (iz pouzdanih izvora) saznao da se tamo može pronaći pravi planinski potok s par vodopada, budući su već danima padale obilne kiše. Kao strastveni zaljubljenik u prirodu i lijepu fotografiju sa sobom sam, naravno, ponio svoju opremu; moj pentax i stativ (hvala prijatelju na posudbi).

Već na pola puta do Petrova Sela nazirao se u daljini pravi pravcati vodopad, bujica se spuštala punom brzinom, voda se pjenila. Prizor me iznenadio i oduševio jer nisam ni sanjao da takvo nešto postoji u ovom kraju.

Skrenuo sam sa glavnog puta, nastavio stazom kroz maslinike i mnoge zapuštene parcele da bih stigao do vodopada. Tako sam došao do staroga kamenog puta koji datira iz vremena austro-ugarske vladavine a vodi iz Petrova Sela sve do Stare Mokošice. 


U prošlosti su stanovnici Petrova Sela, ali i ostalih sela u blizini svakodnevno tuda koračali kako bi stigli na posao, tržnicu, školu, liječniku, čak su tim putem i namještaj prenosili i vodili svadbene povorke. Dugo vremena je taj put bio jedini jer su automobili stigli do sela tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Danas je, na žalost, ovaj put pust, poneki avanturist poput mene zaluta tuda ili neki rijetki zemljoposjednik prođe do svog posjeda.

Došao sam otprilike na sredinu puta, odakle jedan dio vodi uzbrdo prema Petrovom Selu a drugi dio ide nizbrdo prema Staroj Mokošici. Prizor je bio veličanstven, cijelim putem usporedo teče potočić, svako malo pojavi se neki vodopad, a naokolo se prostire prekrasno zeleno raslinje svih veličina i boja.

 

Brzina vode koja teče, njen žubor i snaga su nevjerovatni. Iznova me očarala ljepota i moć prirode, zamišljam kako je ova staza nekada bila prometna, kako su ljudi žurili na posao, djeca u školu preko ovih malih potočića, kakve su im prljave cipele morale biti ??? A danas nigdje nikoga.

Naravno, što sam se sve više približavao Staroj Mokošici i kućama, to sam primijetio sve više i više smeća. Ljudi će uništiti sve oko sebe, i na kraju sami sebe.

Zašto ljudi u današnjem svijetu ne žele vidjeti prirodne ljepote koje ih okružuju ???

 

1 komentar:

  1. Prekrasno je-ja sam jedna od zadnjih generacija koja je svakodnevno prolazila tim putem, nekad i dva puta dnevno.Mogla bi zatvorenih očiju i sad proći i stati na Brežinu i odmoriti par minuta,pa onda Ispod duba,pa na Dubac ...ispod Mirine, svratiš u Antuna i Klare prije nego dođeš doma.Cipele smo nosili stare do mosta(sa slike),a nove u bursi.Tu bi se na mostu presvukli a stare stavili u među u jednu rupu-svi u istu, možda je zato netko i napravio.Lijepi dani, moje djetinjstvo,moja mladost.

    OdgovoriIzbriši