12. 03. 2011.

Dan Žena i Prava Radnika

Još prije 100 godina, točnije 1908 g., 15.000 žena, radnica pretežno u tekstilnoj industriji, marširalo je ulicama New Yorka tražeći svoja prava. Zahtijevale su kraće radno vrijeme, bolje plaće i pravo glasa.To je pokrenulo lančanu reakciju u cijelom svijetu, a zahvaljujući svim tim hrabrim ženama koje su krenule na ulicu kako bi se izborile za svoja osnovna prava danas slavimo Dan žena.

Nisu svi svjesni značenja simbolike 8. ožujka ili marta kako smo nekad običavali nazivati taj dan. Primjerice, ove godine jedan klijent upitao je mog poslodavca da li mi je čestitao Dan žena, a spomenuti je odgovorio da nije jer se to odnosi samo na „drugarice“. Povezivanjem 8.ožujka s komunizmom i izrugivanje Danu žena kao komunističkom prazniku je zapravo izrugivanje svih onih žena koje su se borile za bolje uvjete života žena radnica, koji kad malo bolje pogledamo, nisu ni danas bajni premda je prošlo 100 godina od inicijativnih prosvjeda. Čovjek bi pomislio da bi nakon toliko godina trebali imati idealističko društvo. No, stvarnost je sve samo ne idealna.


Primjerice, u Hrvatskoj imamo ženu za premijera. Ista voli često isticati kako se zalaže za prava žena, majki, obitelji, djece i sl. Rekli bismo idealni uvjeti za žene radnice. Ali da li su u stvarnosti uvjeti na radnim mjestima idealni za žene ili djelatnike općenito? Nisu, naravno.

Najčešća pitanja ženama na razgovorima za posao su: da li ste udani, da li imate djecu, tko vam čuva djecu?? Trebalo bi tada postaviti protupitanje poslodavcu da li ste vi oženjeni/udani i tko Vama čuva djecu...ali to bi opet značilo kraj razgovora i kakvog-takvog posla. Privatni poduzetnici ograde se od neželjenih trudnoća ugovorima na određeno, produžavaju ih beskonačno ... na jedan mjesec, na tri mjeseca pa na šest mjeseci pa onda opet na jedan mjesec .... uvijek je opravdanje da se treba radnica još dokazati. Ako slučajno ostane trudna tijekom ugovora na određeno radnica je donekle zaštićena za vrijeme trudnoće, odmah nakon poroda poslodavac vraća radnu knjižicu i tu prestaju njegove obveze. Prije 100 godina žene su po ulicama nosile transparente „Naši poslodavci imaju bogatstvo ali mi imamo moć reprodukcije“. Čini mi se da se povijest ponavlja, bar u Hrvatskoj .... mislim da bi žene trebale opet na ulice i masovnim prosvjedom pokazati da nisu nijema masa ili samo broj na Zavodu za zapošljavanje.


Kod ugovora na određeno poslodavac zapravo radnika drži u šaci. Kontrolira mu i poslovnu i privatnu sferu života. Uobičajen je komentar: „Ako ti se ne radi ima tko će, na Zavodu za zapošljavanje ih čeka na tisuće.“ Tako radniku nameće stav da uvijek mora nešto dokazivati da nije još postigao nekakav očekivani nivo rada te time nije ni zaslužio veću plaću. S druge strane radnik s ugovorom na određeno nije kreditno sposoban, bez obzira radilo se o ženi ili muškarcu. Stambeni kredit ili kredit za auto niti jedna banka neće dati na osnovu ugovora na određeno. Tako dolazimo do činjenice da dosta mladih obitelji ostaje živjeti sa roditeljima jer nisu u mogućnosti kupiti vlastiti stambeni prostor niti plaćati podstanarstvo pored tako malih mjesečnih primanja.


Privatni poduzetnici proizvoljno tumače zakon o radu. Ako zapošljavaju manje od 20 djelatnika poslodavci su slobodni sami određivati trajanje godišnjeg odmora djelatnika, znači ne moraju se pridržavati propisana 4 tjedna, a ako djelatnik i zatraži svoje pravo uvijek mu se može uručiti izvanredni otkaz. Nema zamjene za djelatnike koji idu na godišnji jer je to nepotreban trošak. Tako da od zakonom propisana 4 tjedna dozvole eventualno 2 tjedna i to kad se njima prohtije odnosno kad oni procijene da je najbolje vrijeme za godišnji odmor. O bolovanju se niti ne raspravlja, to je nepotreban „trošak“ na računu poslodavca koji ga odmah navodi na razmišljanje da li mu je uopće potreban djelatnik/djelatnica koji treba bolovanje.


Plaće u privatnom poduzetništvu reguliraju se prema određenoj minimalnoj plaći na razini države. Čast iznimkama, ali koliko vidim i te minimalne plaće su nekima „prevelik trošak“. Država je tu zakazala jer su naši zakoni prepuni rupa na koje se poslodavci „hvataju“. U vrijeme kad troškovi života poskupljuju ... od kruha do goriva svakodnevno nešto poskupljuje ... naše plaće ostaju iste. Nitko ne pita radnika kako preživljava mjesec sa plaćom daleko ispod državnog prosjeka. A da ne govorim o poslodavcima koji ne isplaćuju ili kasne s isplaćivanjem plaća. Sramotno je da država to ne kontrolira jer u konačnici u tu plaću su uključeni i doprinosi državi što znači da i država ostaje uskraćena neisplatom odnosno kasnom isplatom primanja.


Zapravo je privatnim poslodavcima u Hrvatskoj sve nepotreban trošak: i plaće i putni troškovi i godišnji odmori i bolovanja i trudnice i porodiljni dopusti. Čini mi se da bi najradije to sve ukinuli. Sveprisutni tajkuni poput raznih Todorića, Fižulića i Keruma uživaju podršku vlasti, prozivaju se menađerima, bogate se na sve zakonite i nezakonite načine a sve uz podršku samog državnog vrha. Voze se u privatnim avionima, jahtama, limuzinama, odijevaju kreacije najpoznatijih svjetskih dizajnera a vlastitim radnicima, koji nose to njihovo poslovno carstvo na svojim leđima, nisu u stanju isplatiti dostojna mjesečna primanja. Primanja dostojna čovjeka, ne luksuzna primanja. Takvi tajkuni se pojave na tv-u pa komentiraju da nemaju namjeru davati djelatnicima (bolje rečeno djelatnicama jer navedena poslovna carstva uglavnom zapošljavaju žensku radnu snagu) plaću veću od tržišne .... drugim riječima ako je jedan tajkun dao plaću svojim djelatnicama 2800kn zašto bih ja dao više od njega????


Sve navedeno u konačnici utječe na ženu kao stup obitelji, na obitelj kao temelj svakog društva. Nemogućnost pronalaska posla mnogima je kamen spoticanja prilikom zasnivanja obitelji. Ugovori na određeno odgađaju ili onemogućavaju trudnoću. Male plaće ograničavaju broj djece u obitelji.
Premijerka Kosor bi se trebala zamisliti malo nad ovim činjenicama. Dok ona besprijekorno našminkana sa širokim osmijehom odmahuje novinarima i pokazuje basnoslovno skup broš sa boga pitaj kakvom simbolikom toga dana, tamo negdje izvan njenog vidika živi mali čovjek ili žena koji isto žive u ovoj državi i sve što žele su osnovna socijalna i radnička prava i zaštita države u ostvarenju istih. A sve mi se čini da je naša vlada postala sama sebi svrha i da ne vidi dalje od svog dvorišta.

Nema komentara:

Objavi komentar